Sva se svemirska tijela gibaju jedna u odnosu na druga velikim brzinama i u različitim smjerovima. Niti Zemlja, s koje promatramo svemir oko nas, nije izuzetak. Zato, kada pogledamo večernje i noćno nebo, svaki je prizor koji vidimo teoretski uvijek jedinstven i neponovljiv. Međutim, promjene međusobnih položaja vrlo dalekih svemirskih objekata, poput zvijezda, ne samo da ne možemo uočiti iz noći u noć, nego čak i u vremenskom intervalu kao što je naš životni vijek. S druge pak strane, pomake bliskih nam objekata, kao što je Mjesec, lako uočavamo već u vremenskom razmaku od jedne do druge večeri. Čak i pomake planeta koji su nam također bliski u svemirskim razmjerima, iz noći u noć uglavnom nije lako uočiti, a to “pomicanje” ipak je bilo neosporno već pronicljivim antičkim promatračima neba, pa su takva nebeska tijela i nazvali “lutalicama”.